Šta mislite o ovoj pesmi:
"Reci i skoči
Pocepaj mrak
Ukrasi dan
U dahu ispij očaj
U grču iseci misao
Dodirni i takni
Svoj strah
Da li si ikada
Osetio u duši mrak
U dahu rodjenom strah?
Da li je srce
Ikada stalo sa radom
Ko stari sat?"
Autor: Anđelka Veljković
Moje pjesme idu ispred mene.
Nisam ti dugo pisla, dani se u međuvremenu izmešali, prošli i budući, proživljeni i neproživljeni, sada je nestalo u nekoj tišini koja me čvrsto drži.
Izgubih se u pitanju koliko je važno sećanje. Koliko je deo nas baš ono što je bilo ono doživljeno, ono što je bilo nekad a više ne. Koliko su bitni ljudi što su prošli i ostavili deo sebe ugrađen u nama kao temelj za buduće dane i godine.
Da li možemo ići dalje ako smo suvše svesni svoje prošlosti? Da li je najvažniji bol koji ostaje kad nešto drago i posebno ostaje? Da li je najlepši biser život baš to sećanje koje ostaje?
Da li je niska tih bisera suština onoga što smo mi, što ispunjava etar oko nas po čemu se razlikujemo jedni od drugih?
Znam samo da mi je lakše da živim sada kad se ušuškam među njih.
Nekad mi je toliko dobro da sada ne stane. Postoji neko iščekivanje i strepnja, neka čudna želja za novim biserima dok stari čuvaju našu kuću od lažnih i zlih upliva.
Da, znam, dom je moj u meni samoj ukrašen mojim biserima. I tebe sam dugo čekala, skoro da sam odustala. Možda sam se zato tako zatvorila da te nisam prepoznala.
Strah je čudo sa velikim očima.
Ti bi brzo, ja polako. Zato me sačekaj. Stara sam, teški su postali biseri koji me vuku ka sebi. Dok se batrgam da krenem ka novoj sebi i tebi, vrata se teško otvaraju. Gura ih kamenje sumnje, strah od laži i prevare. Veruj u mene. Dolazi vreme za promene. Prvi se koraci uvek teško naprave.
Milice, šunjaš se, nema potrebe. Uvek ti na kraju pokažem moje pisanje.
-Čudno si se udubila, a opet deluješ sretna i smirena. Prosto nisam mogla čekati. Kome to pišeš, deluje kao pismo?
-Pišem prošlosti i budućnosti. Tražim dozvolu od sebe same da krenem dalje da nekim novim ljudima svoja vrata otvorim.
Autor: Anđelka Veljković