Šta mislite o ovoj pesmi:
"Reci i skoči
Pocepaj mrak
Ukrasi dan
U dahu ispij očaj
U grču iseci misao
Dodirni i takni
Svoj strah
Da li si ikada
Osetio u duši mrak
U dahu rodjenom strah?
Da li je srce
Ikada stalo sa radom
Ko stari sat?"
Autor: Anđelka Veljković
Moje pjesme idu ispred mene.
Nisam ti dugo pisla, dani se u međuvremenu izmešali, prošli i budući, proživljeni i neproživljeni, sada je nestalo u nekoj tišini koja me čvrsto drži.
Izgubih se u pitanju koliko je važno sećanje. Koliko je deo nas baš ono što je bilo ono doživljeno, ono što je bilo nekad a više ne. Koliko su bitni ljudi što su prošli i ostavili deo sebe ugrađen u nama kao temelj za buduće dane i godine.
Da li možemo ići dalje ako smo suvše svesni svoje prošlosti? Da li je najvažniji bol koji ostaje kad nešto drago i posebno ostaje? Da li je najlepši biser život baš to sećanje koje ostaje?
Da li je niska tih bisera suština onoga što smo mi, što ispunjava etar oko nas po čemu se razlikujemo jedni od drugih?
Znam samo da mi je lakše da živim sada kad se ušuškam među njih.
Nekad mi je toliko dobro da sada ne stane. Postoji neko iščekivanje i strepnja, neka čudna želja za novim biserima dok stari čuvaju našu kuću od lažnih i zlih upliva.
Da, znam, dom je moj u meni samoj ukrašen mojim biserima. I tebe sam dugo čekala, skoro da sam odustala. Možda sam se zato tako zatvorila da te nisam prepoznala.
Strah je čudo sa velikim očima.
Ti bi brzo, ja polako. Zato me sačekaj. Stara sam, teški su postali biseri koji me vuku ka sebi. Dok se batrgam da krenem ka novoj sebi i tebi, vrata se teško otvaraju. Gura ih kamenje sumnje, strah od laži i prevare. Veruj u mene. Dolazi vreme za promene. Prvi se koraci uvek teško naprave.
Milice, šunjaš se, nema potrebe. Uvek ti na kraju pokažem moje pisanje.
-Čudno si se udubila, a opet deluješ sretna i smirena. Prosto nisam mogla čekati. Kome to pišeš, deluje kao pismo?
-Pišem prošlosti i budućnosti. Tražim dozvolu od sebe same da krenem dalje da nekim novim ljudima svoja vrata otvorim.
Autor: Anđelka Veljković
MOJE P
Anđelka Veljković
Moj ponedeljak Moje pronalaženje
Moj početak Moja prosečnost
Moj postanak Moja priča
Moja privatnost Moja pesma
Moje privilegije Moj pogled
Moje prezime Moj pramen
Moja privlačnost Moje pokolenje
Moje postojanje Moj poklon
Moja prisutnost Moja prisebnost
Moje padanje Moj povratak
Moj prijatelj Moja pisma
Moj prostor Moja pitanja
Moje predivo Moje putovanje
Moje platno Moja pustinja
Moj pritisak Moja potvrda
Moj pokret Moj poljubac
Moj pristanak Moja potez
Moje povlačenje Moj pravac
Moj polet
Moje prokletstvo
Moj prst
Moja posebnost
Moje predispozicije
(Nastavak)
...Sve kao u bajci, firma za koju sam počela da radim je vrlo stabilna i dobro plaća svoje vizionare.
Zajedno samnom je bio primljen još jedan mladić, dobijali smo nove zadatke svaki dan i, moram priznati, da je imao zavidnu brzinu.
Prosto me je ubijao u pojam tim brzim rešavanjem i samom postavkom dizajna. Bio je baš dobar, polako sam dobijala kompleks.
Kroz vreme smo se upoznali, bolje skapirali i pomagali međusobno.
Vidm, gledaš me i osećam da znaš nastavak i upravu si. Mladić i devojka plus rad, kopiranje, umor polako prelaze granice i počinje neka čudna veza.
Tako smo i mi posle par meseci živeli zajedno, planirali naš život i sve redom.
Jednog dana se u firmi pojavi menadžer jedne velike kompanije da potraži nova dizajnerska rešenja za proizvode kozmetike.
To je bio bum. Svi smo počeli da radimo na tome jer to je vrh našeg posla i u novcu i u poziciji. Meni je malo zaribalo, nikako da uskladim svoju viziju sa postavljenim prioritetima. Možda sam više kinjila sebe, bila sam potpuno nezadovoljna svojim rešenjima.
Pa ipak znaš šta je bilo najgore?
Gledam, on samo štanca, ideje mu dolaze sve bolje i bolje, strašno. Mislila sam da ću poludeti, iz inata samo odlučila da uradim projekat po svom i da zaboravim zadate postavke da barem ja budem zadovoljna.
I bila sam, prosto sam morala da mu pokažem što je on rado prihvatio.
Dugo je gledao rad, pa mi je dao savet da promenim redoslede boje jer suviše odudaraju od njihovih potreba i da slova stavim u drugi plan.
Dok sam se ja trudila da napravim te izmene, on je u svoj rad ubacio skoro identične boje i slova, i poslao.
To veče, pošto sam poslala i taj svoj zadnji rad izašli smo da proslavimo.
Sutradan sam se šlogirala, ne zato što je njegov rad primljen i izabran kao najbolji, već kad sam videla svoja idejna rešenja za koja mi je rekao da treba da ih izbacim.
Pitaš, sigurno hoćeš da pitaš, da li sam se borila, jesam ali sa vetrenjačama, sve što sam rekla išlo je protiv mene.
Svi moji radovi pre tog zadnjeg su bili prosečni i potpuno drugačiji od tog zadnjeg dok su njegovi prostom progresijom postajali sve bolji i bolji. Prosto su me okrivili da sam htela da ukradem njegovu ideju ali sam i to prosečno odradila.
Sve gore od goreg. Dobila sam otkaz a on?
On mi je rekao da iz toga treba da naučim da cenim svoj rad i instinkt, da je život borba.
Tako sam pokupila svoje stvari i nazad. Kukavički? Možda, ne znam.
-Strašna priča, dete, beskrupulozna.
-Ma znaš šta je strašno, on je posle toga hteo da ostanemo zajedno, kao to je sve normalno, kao dve strane novčića.
Ima trenutaka u životu kad se slične tragične ili slične situacije stope i preklope. Slušam ovu priču, gledam u tebe i vidim tvoj očaj. Paralelno vidim i očaj jedne povređene životinje dok ti sa druge strane ogledala šapuće očajna Mirjana dok naša Marija ostaje okovana sopstvenim očajem.
-Izvini, Mici, rećiću ti isto što i on, teraj dalje, bićeš ti jača ali na svoj način. Samo nemoj da se osvrćeš za takvim shvatanjima duboko u tebi je oslonac koji ti je potreban i koji te naće izneveriti.
Čista ideja i možemo da krenemo. Samo ako smo zajedno možemo sve. Neki nam ljudi to svakodnevno dokazuju svojim delima, samo jedno pitanje ostaje za nas: Možemo li u bilo šta potpuno da verujemo.
Budimo mali ali svoji i jaki i naš je ceo svet
Ponekad pomislim "Stara sam ja za to", ali mali čovek u meni se ne da, kaže da nije tako.
Pulsira bol u meni, vino je bilo baš jako a bilo ga je i dosta, opet ništa strašno, sa bolom galopira neko pritajeno zadovoljstvo...
Nisam ni tužna ni razočarana, vidim ne baš jasno ali biće sve bolje, ima nas još koji hoćemo da se borimo ali na svoj način.
Vreme se može usporiti a da srce ne stane. Ponekad se samo misao može dotaći a da opet nemamo reči da je izrazimo. Kada to vreme dotiče samo mene, želim da se osamim u gomili, ćutim da što bolje i što duže osećam protok i same talase.
Parčići života svuda tu negde zauvek ostaju. Naši se životi sudaraju u vremenu i prostoru.
Na određenim mestima se svakodnevno sudaraju sa robom. Misao na tebe me svakodnevno gura napred da hrlim ka novom susretu, da osvojim novo vreme.
Stala sam malo da pročitam prethodne redove i vidim, a video bi i ti koliko promene u meni izaziva i sećanje na tebe na naše susrete.
Osećam senku iznad sebe.
-Ćao, stranče!
-Ćao, Miloše!
-Nova kafana, novo piće, a isto sama?
-Pa novi ljudi Miloše, u potrazi za entuzijazmom posmatram nove ljude ali vidiš, sve je isto samo što ovde videh zrele ljude, ćelave žene, poneke strance - ali sve je isto. Drugi oblici a cilj je isti, ubiti vreme.
Nisam dugo neletela na tebe, gde si nestao?
-Šetao sam starim mestima, tražio te. Milica se vratila. Bila je zabrinuta za tebe. Ovde sam sasvim slučajno nabasao i eto tebe. Hajde, idemo do Milice. Nije poziv, trebaš nam, to je naređenje.
-Dobro, onda ovde nećemo ništa piti, idemo do Milice.
-Šta si ti radila? pita dok hodamo.
-Možemo li da preskočimo, ako budem o tome pričala nećemo ni otići do Milice.
-Dobro sam, možda jednom i budem pričala o tome ali kad sve prođe, ne sada.
Videh za jednim stolom, muškarac i žena kao dva sveta naslonjeni na sto. Na njemu dve čaše i dve tabakere, dva telefona, jedna puna pepeljara. Nema zvuka, nema mirisa ni talasa. Gusta tišina, on nešto kaže, ona odgovori pa se nasmeši. Sve u svemu, ništa, prognana svaka emocija.
Prosto ne znam zašto ti ovo pričam, borim se sa svojiom tišinom koja je rešila da zavlada.
Šta ima novo kod tebe, da li ćeš biti moj pravnik u budućnosti ili si odustao?
-Ha, ha! Jednom pravnik - uvek pravnik. Faks je gotov, počeo sam da radim kao pripravnik za jednu nevladinu organizaciju za pomoć ljudima u tranziciji.
Stvarno ne postoje slučajnosti već samo nužnosti, samo mi to tek kroz neko vreme ne shvatamo.
-Vidiš, ja sam samoj sebi priznala da se mnoge kocke u mojoj glavi ne slažu i da je vreme da ih uklopim sa ovim tekućim vremenom. Tako sam jednog dana dok sam rondala po kompjuteru naletela na udruženje osoba sa neurozama-strahovima koje pomaže ljudima sličnim meni i rešila sam da im se priključim ali trenutno nemam vremena.
Prvo moram da sredim egzistenciju, da vratim dugove u koje sam upala dok sam ubijala vreme, dok sam blejala u prazno, dok sam mislila da sam jedna od retkih izgubljena u promeni vemena.
Počela sam da raim u jednoj fabrici za proizvodnju plastike.
-Bože, pa to je teško, zar sa svim svojim sposobnostima nisi našla ništa lakše?
-Miloše, oa ovo je baš za mene. Malo me bole noge ali se dobro osećam. Čak sam se i sa skalpelom sprijateljila, malo pričam, normu stižem, opuštena sam. Pravo da ti kažem, čini mi se da me ovaj posao leči, umorna sam ali se osećam zadovoljno, vidiš koliko sam se raspričala!
Pusti sad to, jutros sam slušala jedno dete od 20-tak godina kako priča da je život radost i da ga svako treba tako shvatiti i raditi na tome t.j. na samom sebi, otkrivati radost u novim stvarima, upoznati sebe i stvarnost oko sebe svakodnevno. Stvarno je bilo kul. Osećala sam se super dok sam ga slušala, ali sam posle par sati sam opet na početku, opet mislim da mnoge stvari nisu za mene, a za neke druge nisam ja - pa ostadoh na istom mestu. Kobajagi nešto mislim. Onda sretnem tene i tvoje se kocke nadograde na moje nekako mislim i osećam, znam, biće bolje.
-Stigli smo. Ovde sada radi Milica.
Bože mili, ne mogu da mu kažem da me strah steže, koliko želim da je vidim ali ne mogu a da se ne setim s kakvim sam je mislima ispratila, šta sam osećala, malo su se zli samci iskočili na njoj bez obzira na novu vezu, ljubav, šta li je
Ima nešto u tom što
me nećeš
Pesma je pesma a život
je život.
Mnoge misli proleću i sudaraju se, mnoge bez razloga, svu su moje a neke sam delila i sa drugima.
-Mici, pa gde si ti, baš si se prolepšala, promena ti je koristila?
Ti si baš strašna žena, ponekad baš nisi normalna, nije u redu da se tako izgubiš bez ikakvog kontakta!
Dobro, svaka kritika je na mestu, ali šta ću, neka baba u mene je non-stop ponavljala ne davi devojku svojim glupostima i ja sam joj poverovala. Izvini, ponekad radim neke stvari protiv kojih ništa ne mogu. Što je najčudnije u tim trenucima, mislim da sam jaka, pametna - posle patim ali ipak mislim da sam uradila dobru stvar. Ćuti, znam da grešim ali su to sve one čudne pilule koje moram da progutam pa da krenem dalje.
Ne moraš da objašnjavaš više, čini mi se da tek sada razumem šta hoćeš da kažeš.
Možeš da uzmeš malo slobodno da se ispričamo ili da dođemo kasnije po tebe?
-Samo sekundu, da kažem Slaviši da sam završila za danas i idemo
(loše kont...? idividualnosti)
Hajdemo, ima ovde jedan restoran stari gde je mir i tišina da se ispričamo?
Miloše, jesi li joj ispričao ponešto?
-Ne, sve sam ostavio tebi, ona je meni ostavila ponešto. Žena je malo promenila košuljicu.
Zar nisu slatki ovako mladi i puni sveta, a opet neuki za neke stvari.
-Milice, pa to je moj restoran! Kad si ga pronašla?
-Sasvim slučajno, tražila sam Slavicin studio i tumarala sam ovim starim ulicama. Imaju baš dobro vino, hoćemo li svi po jednu?
-Može, slažem se Miloše, treba da nazdravimo našoj ptičici koja se vratila.
-Aha
-Gde si odlutao?
-Ma ništa, ovo mesto me podseća na Mostar samo da vidiš fildžane, da sačekam drugare pa da zajedno krenemo dalje.
--------------------------------------------------
Deca imaju raspuste kratke obeležavaju svašta, posebno dolazak jeseni zime proleća ne znam kako dođe leto bez najave.
-----------------------------------------------------
TRAGOVI
U momentu se setih gospođe Nade koju sam upoznala pre neki dan u domu za stare. Nada ima samo 85 i, kako mi reče, neće još dugo. Brine je samo jedno kuče koje će ostati samo jer ona brine o njemu zadnjih sedam godina. Malo smo tako pričale, u razgovoru ona me na kraju pita hoće li biti bolje u ovoj našoj državi, šta mislim o premijeru?
Šta da ja kažem, malo razmislim, pa kažem:
"Ma biće bolje, nekako osećam da on i ide u pravom smeru, čini mi se, ali mislim da će biti zato što se država polako ozakonjuje. Ako tako nastavimo, ma kako sporo, valjda će biti bolje."
Nada mi na to odgovara kako je bilo lepo za vreme Kralja, kaže, bilo je svega, banana, čokolada, škole. Priča ona tako kako su svi završili visoke škole pa i ona je tako nastavila za njom. Slušam je tako a neki me crv grize, pa kažem:
"Može biti da je u gradu u dobrostojećim porodicama bilo dobro ali ja moram da vam kažem da je moja baba, vršnjakinja vaše bila, a videla je banane prvi put 1950, za vreme Tita i da je vrlo teško živela u to isto vreme jer selima je bilo teško i siromašno."
Prazna me rupa nešto tišti pitam kad će put do nje dovesti da je nežno dodirnem, rođeni put moj paralelno s vašim hodi, polako vas sustižem. Sećam se više nije tako bilo, zar ne? Vreme se nekako čudno meri, neznam više šta je bilo a šta je sad. U meni svo vreme žive samo ti strpljivo čekaš da te nađem i dodirnem jer sama sam tvoja i ti si samo moja. Strpljivo staro lice - mlada moja stižem, jer me svaka radost pa i ... tebi vode jer ti si ja i ja sam ti. Kad sve ode i protrči, kad vreme stane, srešćemo se da nećemo znati, bićemo jedna ja kao što i treba. Sve je žalost zbog toga što nismo ono što jesmo, što nismo jedno. Gomile slava da kažu jedno, tebi jedinoj. Nedostaješ mi kad ti pošaljem pozdrav makar mrtvim slovom, lakše se diše i ide dalje, moram jer znam, čekaš me.
Plačem za tobom, za tebi i zbog tebe, za tvoje snove i čekanja, za tvoje nemanje, za neljubavi, za čežnje - i da, teško je shvatiti da živiš a za nikog nema te.
Svi te dodirnu u prolazu i nestanu, sve tvoje je u čekanju mene
Ipak se složih sa Nadom da su u to doba ljudi bili humaniji, da su u tom smislu i odgojeni, da su takvi bili u svakoj vrsti nepromenljivi.
Nažalost, ljudi više ne poštuju pretke, prošlost, pripadnost, već napredak i prosperitet ali ne opšti već individualni.
-Da li si već odabrala stolicu da i mi sednemo, gde si odlutala-?
U čudu gledam Milicu i Miloša pa sedam. Bože, gde sam sve bila za ovo kratko vreme, i samu sebe iznenadim ovim svojim kratkim putovanjima kroz svoj život, kroz vreme.
-Pa Mici, šta ćemo da popijemo?
-Ja ću kuvano vino, a vi?
Miloše, ona zna da odabere baš što ide uz ovaj sneg, i ja ću isto. Onda ću ja da budem pravo muško pa ću uzeti kuvanu rakiju, ovo je ipak poseban dan.
-Milice, kad si se vratila?
-Ima skoro dva meseca, ali te nigde nisam mogla naći, i na Miloša sam slučajno naletela kad je došao da mu izradimo vizitkarte. Ko zna, da nisam bila onako rastrzana i razočarana, verovatno bih vas i našla. Pričaj, kako je bilo?
-Sam početak je bio težak. Kad sam naučila bolje da pričam i da razumem druge bilo je odmah lakše.
-Kakva su bila deca?
-Divna, uz njih sam lakše učila jezik i nisam bila usamljena.
Od prve plate sam kupila laptop, svako popodne bih radila ponešto na njemu, slala sam radove na konkurse, sve u svemu vreme je brzo prolazilo. Dok sam se okrenula oko sebe, tu je već bio peti mesec. Već sam počela da se pitam šta sad, kako da produžim vizu, šta za posao?
Skupila sam dosta para pa sam rešila da probam da upišem master i da u slobodno vreme radim. Možeš misliti, sve se kockice složile. Još sam upisala jer sam dosta dobro prolazila na onim konkursima, portfolio pun dobrih radova.
Sreći nema kraja, ona porodica mi je ponudila da svako popdne učim decu tako da je i problem sa novcem rešen.
Cela godina je proletela u trenu, master je bio pri kraju. Neki profesori su me preporučili nekim firmama, tako da sam brzo našla posao i radnu vizu...
(Nastaviće se...)
DEO MOG ŽIVOTA
Anđelka Veljković
Ustala sam, gledam u sebe. Moram da se pokrenem. Gledam u svoje ruke i razmišljam šta da im dam da rade. Dobro je... Spavaju. Još aparat na kome se vrti neka slika upravo je izgovorio "Sloboda medija je od krucijalne važnosti za nas". Ne smem više da slušam, boli do besa, do očaja, do mesta gde nada nije kročila. Otkrila sam posao za svoje ruke. Grabim daljinski kao davljenik oduzimam glas crnoj kutiji, davim je, ostaje samo treptaj svetlosti. U prvom trenutku sam zadovoljna ali vrlo brzo mi i slika naše stvarnosti smeta. Prebacujem s kanala na kanal tražeći neku seriju sa malo duha da nešto vredi, da slažem samu sebe da vredi da tako ubijem vreme. Želim da odložim razmišljanje sa razlogom za kasnije ali se ono prikrade, udari me a pobegne. Minuti se preklapaju jedni preko drugih, sati prolaze.
Moja me vučica gleda i čeka kao da kaže "Idemo napolje". Vrištim posle i puštena je u dvorište; zato ću morati da se pomerim da obrišem.
Bože, već je devet i trideset. Sada će ustati za doručak, moram da se saberem, ali prvo ću da dovršim kafu i da popušim još jednu cigaru, da prvo vidim koliko je ostalo novca. Čarobno, skoro ga nema a više nemam odakle da ga očekujem. Moram da se pokrenem, da ne zavrišti svaka ćelija. Idem da operem zube, umijem se, očešljam. Dok masiram otekle ruke gledam se u ogledalu, kao da me ono pita: "Šta dalje".
On pije kafu, čita, da li ću imati za novine. Ne smem da kažem da nemam jer samci u meni zabrujaće "Ti nemaš ništa".
"Dobro jutro, mama," čujem. Gledaju me zabrinuto, sa strahom pitaju da li sam dobro. Da, da...
"'Ajde, skuvajte čaj da popiejmo zajedno dok pijem kafu."
Starija pita da usput spremi doručak.
Uspevam da budem smirena a kažem kasnije, ko što đemeo.
Mlađa je već sela za kompjuter. Kad budem progovorila neće se radovati, ali šta da radim, mora tako.
Za to vreme, starija već opisuje neke svoje doživljaje. S jedne strane nema oblaka u mom životu fakultet napreduje, ona zadovoljna, osnovna takođe stoji dobro i mlađa kotrlja. Bože, hvala da im ne treba pomoć, ja to ne bih uspela. "Dosta," kažem sebi, "vrati se". Gledam u novac i odlučujem. Pašteta, hleb i čaj - doručak. Pileća leđa, krompir - ručak.
Znala sam da neće biti srećna kad je pošaljem u radnju, ali ja to ne mogu - a da, obavezno kupi tati novine.
Starija već ima nvosti koje mora da podeli: Pomirila se sa dečkom i to je dobro, nema više tuge, ali eto ti novog problema...
Previše mi je svega, volela bih da te sretnem, možda i ne, šta bih ti rekla. Najrađe bih kao reka potekla ne znam gde - ka nekom ušću, tamo negde.
NOĆ
Anđelka Veljković
Uveliko je noć, Miloše, sve spava, šteta. Sad je pravi trenutak da me sretneš. Redak trenutak. Već sutra će biti kasno, samo sam sada korak dalje od očaja i Sunce sija u svim mojim porama. Podelila bih sa tobom ovaj smiraj u meni, navikla sam da sa tobom podelim neke tajne koje nemam običaj deliti. Zamisliću te u sebi, oprosti to ti nikada neću reći. Tama je prekrila moje ulice, u meni bruji muzika, svi moji dani otišli su na počinak i maštam i snivam otvorenih očiju. Samo sam trenutno puna smirenosti, ne plašim se svitanja.
Trebala sam da ti obećam da ću doći, to bi me otrglo iz ovog bunila u kome se nalazim. Moram da priznam svima, pogotovo samoj sebi što je najteže, nedostaje mi razgovor sa tobom, nedostaje mi tvoja vedrina, tvoj sarkazam.
Ti umeš da poremetiš raspored mojih misli toliko da se upletem i pobegnem.
Život je prava kombinatorika.
NA DUNAVU
Anđelka Veljković
Mogao sam sve očekivati sem da vas sretnem, t.j. da naletim na vas dok brčkate noge u Dunavu. Teško vas je sresti u zadnje vreme, gde ste se izgubili?
Miloše, čini mi se da se nisam izgubila, samo sam čekala da me pronađeš.
Nije da nije. Verovatno su vam se i noge oznojile od čekanja pa ih zato brčkate?
Ponekad sam sigurna, Miloše, da si ti odjek iz moje prošlosti koji samo ja primećujem, koliko dobro pratiš moje vibracije. Baš je lepo što smo se sreli, nisam ni shvatala da mi nedostaješ.
Ko bi to rekao gospođo, kad bih svima tako nedostajao, ne bih nikoga sretao. Milica mi je rekla da umete povremeno da se izgubite u nekim drugim Zemunskim predelima ali ovo je previše, čak se i ona zabrinula.
Hajde, sedi ovde pored mene malo, osveži se.
Zar nije bolje da odemo na Lido u debeli hlad i popijemo po jedno pivo?
Idi ti, ja danas nisam sposobna da slušam dečju graju i gledam gomilu kako se prži ili pokazuje dobar kupaći. Ja bih da proverim kakvo sve smeće kotrlja Dunav, da ga malo slušam dok stenje i valja po dnu kamenje. Čekaću te, u povratku pokupi i mene.
"Vidim da se spremaš da nestaneš, nemoj da lažeš zbog mene, ali obećaj da ćemo sutra da se vidimo kod Milice.
Da, u pravu si za sve, zato ne želim da ti obećam ništa što ako mi grč uhvati vilice, ako mi noge postanu kao pihtije, ne obećavam ništa. Vidimo se!"
KAFANA
Anđelka Veljković
Halo! Ima li ovde ikoga?
Draga, naravno, samo smo hteli da vas iznenadimo.
Kakav dan, jedva sam se provukla do vas, nisam ni pomišljala da ovde žive toliki ljudi.
Draga, pa i ne žive, samo preživljavaju i čekaju. Ali zaboravimo na njih, vi ste danas raspoloženi za kolektivno blejanje i jedna kafa sigurno čivi važnu stavku. Šta kažete?
Stvarno me iznenađujete poznavanjem ljudske duše, to stvarno pozdravljam. Kažete 'kafa'? Slažem se.
Dobar dan, stižem na vreme. Kafa još nije skuvana, mogu li jednu da popijem sa vama?
Miloše, ti baš umeš da osetiš kada je vreme da dolutaš, može kako da ne.
Lepotice, već je gotova, sedi i ti sa nama. Bilo bi nam žao da ne budeš usamljena. Da vas upoznam, ovo je Miloš, naš mladi pravnik i anketar pun entuzijazma. Milica, diplomirani dizajner. Mene već poznaješ.
Kakva je to gužva napolju? Miloše, ti si mnogo bolje obavešten od nas.
Nije moguće da vas dve ne gledate TV, ne čitate novine, danas je 50-godišnjica osnivanja Pokreta nesvrstanih, sve delegacije su tu iako je to samo simbolično jer smo mi samo posmatrači.
Savršeno, od osnivača do posmatrača - kakva ironija.
Puni smo ovakvih paradoksa, naša istorija - zbir svih mogućih paradoksa.
Kad nekoga izgubimo, onda se tek trudimo da ga oživimo ili još bolje unovčimo.
Miloše, bolje da nisam ni pitala, to je tabu-tema za moj mentalni sklop.
Lepotice, daj malo dobre muzike, biće mi lakše da svarim tvoj odlazak.
Eto, desi se da ja nisam ponekad dobro obavešten, molim vas, prosvetlite me?
Milice, ovaj dečko baš ume da se ponaša. Trubadur starih vremena u savremenom enterijeru, baš dobar dan.
Miloše, drago mi je da i sa tobom podelim lepu vest. Idem u Njujork na pola godine preko studentske zadruge. Imam obezbeđen posao i smeštaj. Posao i nije nešto ali imaću priliku da probam tamo da se snađem a, ako budem imala sreće, možda i ostanem.
Vidiš, Miloše, naša lepotica će i bez anketa u svet, ako da Bog da se više nikad ne dođe. Žalosno, ovo mesto više nikad neće biti isto bez tebe, daj nam po jedno kuvano vino u ime starih i novih dana, da zagrejemo dušu - čini mi se da duva odasvud, hladno je.
Stani, vidim da hoćeš nešto da pitaš, nemoj, dosta je za danas, popijmo u miru i zdravlju po jednu.
"Ne znam čemu ponekad i ponegde sretnemo poneke zaostale primerke vrednosti humanoidnih bića kad smo prinuđeni da u sledećem trenutku vidimo njihovu degradaciju duha i beg u nepoznato, a još uvek su nespremni na promenu. Bože, mlada je, idealista, neće znati da se bori sa zverima. Čuvaj je"
Idem, Milice, vidimo se, piši, želim ti sve najbolje.
Idemo dalje, a Miloše.
Ponekad me i opušteno zezanje umori a prijatan osmeh izazove grč vilice. Neka mi svi oproste u tom trenutku moram da pobegnem.
Kad se radosti i tuga sretnu, duša padne u strašno malodušno stanje. Šta u tom trenutku reći mladom čoveku koji tek kreće u neki tamo život. Kako ga osokoliti da produži dalje a ne lagati i njega i sebe?
Ja sam kukavica valjda u tim trenucima, jednostavno pobegnem.
Neću još dugo svraćati ovde. Praznina koju osećam, znam, još dugo će boleti.
INTERVJU
Anđelka Veljković
1.
Izvinite! Da li mogu da Vam postavim par pitanja? Radimo anketu o sadašnjem raspoloženju i svakodnevnici običnog naroda.
Dobar dan. Stvarno nisam ni pomišljala da to ikoga zanima.
Naleteli ste na otvorenu retkost kad sam ja u pitanju. Danas sam u takvom raspoloženju da mogu da razgovaram, nisam okačila opomenu "PAZI, UJEDAM" ili pitanje za pitanje. Okej?
Da počnemo iz početka. Dobar dan, ja sam Miloš.
Može.
Dobar dan, ja sam Iks.
Izvinite, zašto ste Iks čovek a ne Iks žena?
Prosto: čovek koji je sam sebi dovoljan i živi pun život unutar sebe može bit samo Iks čovek.
Miloše, da li je Vama rad na ovim anketama toliko vredan da gubite vreme na ovakvim neatraktivnim mestima sa zaboravljenim ljdima?
Svaki čovek je vredan, i svako mišljenje običnog očoveka doprinosti boljem sutra.
Koja izmišljotina, kad svi vrlo dobro znaju da se time samo popunjavaju delovi novinskih stranica, diplomski radovi studenata i ankete statističara.
Miloše, mo smo samo broj i ja ti trenutno dozvoljavam da me iskorišćavaš samo zato da bih malo vežbala govor jer određeno vreme moram da provedem kao humanoidna osoba.
Ne želiš da mi kažeš ime, reci mi bar odakle si?
Ja sam apsolvent prava, poreklom sam iz Bosne. 2000 se cela porodica doselila u Beograd.
Bosna, Miloše ovde sad još lepše miriše, da li ti nedostaje?
2.
Ona će uvek biti deo mene, još uvek imam tamo prijatelje. Volim Beograd ali verujem da ću se jednom vratiti u Mostar i da ću tamo ostati.
Vidiš kako je lepo kad imaš gde da se vratiš. Ja sam se vratila u sebe jer moga mesta više nema. Vrednosti po kojima sam živela više ne postoje. Sada smo društvo trgovaca, reklame, sve sama prodaja; a ljudi poput grabljivica. Kad dođe vreme sabiranja i oduzimanja zapitaju se čemu toliki trud i puni su nezadovoljstva i nemira. Prazno Miloše, a svi je čuvaju iza gomile ključeva i alarma.
Šta bi po tebi trebalo promeniti?
Ništa, Miloše. Ako se išta pomeni ode industrija, trgovina, nema profita, propada država.
Treba potrošiti oni skoro nepotrebno proizvedenu opremu. Evo primera, znaš da se većina još u vek švercuje u autobusu, šta ćeš, nema se.
Nemoj da se brineš, našli smo lek. Nateraćemo ljude u red. Zaključili smo da je ekonomski najisplativije da uvedemo nove čipove u karte i čitače koje će nostiti kontrolori.
To je dobro, zar ne, Miloše?
Slažem se, u celom svetu ljudi žive poštujući neka pravila pa ćemo i mi tako.
Ne znam samo koliko to sve to košta: nove kartice, čipovi, kontrolori... Ja sam malo staromodna. Koliko znam, mi imamo mnogo nezaposlenih između 40-50 godina. Zar nije bolje da taj novac iskoristimo da ih zaposlimo kao konduktere u svakom autobusu? Ta kategorija ljudi najčešće i nema pare za kartu ili markicu.
Umorila sam se, u moje doba nije moralo o tome da se razmišlja jer profit je bilo ljudsko blagostanje.Bolje izmisliti radna mesta nego novu opremu, nova socijalna davanja, nove administrativne provere...
3.
Sve to, po meni, vodi gubljenju profita, gubljenju ljudskog dostojanstva i stvaranju praznine i nezadovoljstva
Miloše mi o ovome i ne moramo da razbijamo glavu. Ima dovoljno raznih apsolvenata i političara. Mi možemo slobodno da ne talasamo već samo da blejimo.
Konobar! Da platim!
Izvini, nepoznata, možemo li još nekad da razgovaramo?
Miloše, prošetaj ponekad ovuda, možda ću jednom biti raspoložena za nova prazna filozofiranja.
Epilog
Vera u društvo u ovoj meri stvarno može da deprimira.
Zanima me njegova rakcija na prvi sudar sa stvarnošću, bez sigurnog roditeljskog oslonca. Ulica je prvo mesto gde se čovek sreće sa realnošću: nekad se tu moglo slobodno spavati a sada...
Milošu sretan let u život. Samo on ima tu privilegiju da to sazna.
Kada svi odu i sve što smo voleli nestane, stane li i iskra u oku i misao u dnu duše smrzne li se!
Pitanje sustiže pitanje, odgovori leleujaju u izmaglici prošlosti i vizijama budućnosti.
Mladosti moja.
Skuti su prazni, niko se više na moju snagu ne oslanja, brzo se primiče ta vizija i strah prožima svaki damar u meni.
Još se oko mene gomilaju potrebe želje i ljubavi mojih najdražih ali tu su i nagovaštaji njihove samostalnosti, ubrzo dolazi vreme kada će me napustiti.
Znam, sve ima svoj početak i svoj kraj - vreme između je merilo našeg života, zadovoljstva i samog uspeha.
Znam i strpljivo čekam kraj, vreme polaganja računa sebi i svođenja svog života na nivo kraja, na povratak unutar sebe.
Zapitam se da li sam sačuvala neki deo svoje mladosti duboko unutar sebe.
Hoću li bar ponkead u rano jutro imati u svom umu živu sliku osmeha svoje rođene dece.
Pitam se a odgovora nema.
Kad samoća bude obavijala moj dan i kad sunce bude smireno kovitlanju oblaka iznad mene svanuće moje dugo čekano povečerje.
Autor: Anđelka Veljković
Zaboravih dan
I noć kad je san nestao
Zvezdu na nebu
I kišu na dlanu.
Ja sam zaboravila,
Ali je trag ostao
U porama kože
U tkanjima srca,
I traži svoj dar
U danima što lete.
Nestaje duga
Nestaje san
Ostaje dah i čekanje.
Potera bez kraja
Uzaludna nadanja
Slomljena vera.
Bože,
Odakle sva ova bol
Odakle tuga što crpi život,
Što dišđe u mojim mislima,
Udaviću se u čežnji
Što traži svoj mir
Autor: Anđelka Veljković
Čovek u meni izgubio je bitku
Čovek u meni izgubio je bitku.
Rat je tu, strah me je.
Vrišti moj bol,
žeže me istina;
Boli me ljubav,
Ubijaju sećanja.
Nizovi dana, noći,
Monoton dah ljudi
Varnice bola,
Peku me.
Udahni mi dah života,
Bože,
U snovima bar ti dodirni me.
Vreme za stvarnost,
Vreme za večnost,
Noći više ne diše
Muzika je pelin,
Suza se smrzla,
Krv ohladila.
Bože, pomozi mi da dišem
Oprosti za slabost,
Za vapaj i uzdat
Za molbu i traženje.
Autor: Anđelka Veljković